Pre nego što nastavim, pozivam sve ljude koji čitaju, da u komentaru ili gde već žele, ostave svoj komentar, u čemu su se pronašli, šta ih privlači, šta odbija, šta god želite.
Što se tiče mene lično, ja sam donekle izgubio motivaciju za razgovorom sa ljudima. Kad odem u market, u kafić, u poštu, u autobus... bukvalno svuda, gde god da odem zapljusne me talas prostakluka, površnosti. Ali toga verovatno ima svuda, to je sad na ceni, jer je sad ljudima privlačno samo ono što im je privlačno na prvo slušanje.
U prošlosti sam se bavio mnogim stvarima, upoznavao mnoge ljude, i iako ima svetlih primera, koji umeju da saslušaju, nešto čak i da čuju, ipak su mnogo brojniji ovi drugi. A kad stupiš u komunikaciju, doživiš osećaj da je to bila jako loša ideja. Sa dosta ljudi nisam u kontaktu, a sa kojima bih želeo biti, jer prosto sa njima može da se vodi neki razgovor, ali u poslednje vreme, pre pandemije, sretao sam ljude koji bi me odbijali svojom pojavom.
Ne znam koliko ljudi uopšte vodi računa o prostom predstavljanju sebe u svom okruženju, gde god se našli. Mnogo je ljudi izgubilo osećaj za to.
Pisao sam na početku zašto ljudi postaju takvi. Način gestikuliranja, način ophođenja prema drugoj osobi, način obraćanja, govor, pogled... sve to odaje čoveka, a ljudi toga nisu ni svesni. Kao žena koja vodi računa o sebi, sređena žena koja svoje zadovoljstvo sa sobom, deli i sa nama koji imamo tu sreću da se nađemo u njenoj blizini. Iz njenog sveta, koji se krije u njenim očima, ona svoju pozitivnu energiju, svoje zadovoljstvo, svoje saopozdanje širi oko sebe. Ili ne mora žena da bude uopšte, uvek je lepo videti muškarca koji prosto ima osećaj za okolinu i prosto se ponaša prema drugima, na isti način na koji bi i on želeo, da se prema njemu tako ophode.
Kao što ovi svetli primeri mogu da obogati našu okolinu, tako može i prost čovek može da nam je zgadi. Neprijatan poogled, neprijatan miri koji šire, neprijatno glasno smejanje, način pričanja, prost i izuzetno siromašan rečnik, vokabular, onaj osećaj kad počnu nešto da pričaju, pa zablokiraju, a da bi se izvukli, iskoriste neku doskočicu, neku uzrečicu, koja nema nikakve veze sa pričom, način na koji uzimaju sebi za pravo da komentarišu druge, da sude drugima, ... uh previše je.
Na kraju, i time bih završio sa ovom temom, slično se sličnom raduje, privlače se. Kada se zapitate zašto više niste u kontaktu sa nekom osobom, treba da znate da ste prosto postali previše drugačiji te je odnos prosto zamro. Očigledno da je odnos doživeo svoj krah, kada ni vi ni ta osoba, uviđate da ste prosto negde u međuvremenu svakojakih dešavanja, postali drugačije osobe, koje više i nemaju toliko sličnosti kao nekada.
Ali jednu stvar moram da dodam..
Ovo se odnosi na ljude koji žele i koji se trude, da ostanu u kontaktu, u blizini ljudi koje prosto cene i gledaju da su vredni, dok postoje ljudi koji su osakaćeni bilo kakve slične povezanosti sa ljudima. Razloga je mnogo od sebičnosti do proste nemogućnosti da održe neki kontakt sa drugom osobom, niti da razviju neku komunikaciju, sa sličnim ljudima koje prepoznaje.
Pomenuo sam odnos između dvoje ljudi, koliko u stvari ulažemo u taj odnos, a koliko prosto uživamo u fizičkim zadovoljstvima, i onda takvu osobu odbacimo kao lutku, koja nam više nije zanimljiva.
Pomenuo sam odnos između dvoje ljudi, koliko u stvari ulažemo u taj odnos, a koliko prosto uživamo u fizičkim zadovoljstvima, i onda takvu osobu odbacimo kao lutku, koja nam više nije zanimljiva.
7
Vremenom sam shvatila da ne treba trošiti reči na one koji ne čuju. Dugo sam nosila breme uloge dobročiniteljke i spasiteljke, tražeći u tome privid superiornosti dok sam vidala tuđe rane, da bih na kraju ostala presušena, dok su drugi nastavljali po starom. Danas mi je lakše da se jednostavno okrenem i na svojih štiklicama odšetam od svakog šuma prostakluka tamo gde me ne vide celu. Gde uviđaju deo mene koji im je potreban.
ОдговориИзбришиNe pamtim imena koja prolaze, ali pamtim dijaloge i susrete koji ostave trag. Jedno sam leto provela igrajući šah sa beskućnikom, čovekom koji je doživeo krah društvenog ugleda, ali je bio hodajuća enciklopedija. Njegova genijalnost, bez zadrške i bez društvenih maski, otkrila mi je toliko realne i smislene poglede na svet. Nikada ga nisam pobedila na toj tabli.
Pamtim i čoveka za šankom, koji je svakog dana u isto vreme pio isto piće. Onu iskru u njegovom oku kada je shvatio da imamo zajedničke teme. Satima bismo pričali, ispitujući jedno drugo i opipavajući puls, svesni da je društveno neprihvatljivo išta intimnije od tog razgovora koji smo vodili, ali opijeni činjenicom da su se naše ličnosti pronašle i da ležerno uživamo u društvu.
Čeznem za takvim smislenim razgovorima, a ne za lažnim performansima za publiku. Cenim takve ljude koji bi svojim apsolutnim prisustvom upotpunili moj dan i ostavili trag. Od kojih bih naučila nešto novo.
Jedna od prvih iluzija koja se ruši tokom života, jeste da nam ljudi uzvrate onoliko koliko dobiju od nas. A zapravo uzvrate onoliko koliko imaju kapaciteta i koliko nas doživljavaju da im vredimo.
ОдговориИзбришиSkoro po pravilu, mnogo daju oni koji malo imaju šta da izgube. Pa i ako ih neko ne razume, ne mari. Iznenadiš se gde sve možeš pronaći sličnog čoveka.