недеља, 21. април 2024.
Adamovo pismo
субота, 13. април 2024.
Bajka o Ani iz Andorije
Kraj
субота, 30. март 2024.
Da li ste shvatili značenje stepenica?
Da li ste pročitali jednu knjigu više puta?
Izlazim napolje, gledam u ljude. Vidim davljenike. A svuda je sapas. Oni ne vide. Pogled u nebo. Visooooko u nebo. Toliko gledaju visoko gore, da ne vide ništa što je na zemlji.
Ne vide vodu. Osmeh, ekstaza ... oni gledajući gore ni ne osete ništa. Spas traže gore. Jer im je na zemlji sve neprijatno. Voda, hladnoća, mulj, prljavština. Govno koje pluta po vodi i ide ka njima. Ono udara o zlato koje je oko vrata, plja ga. Oni ne vide. Ne osete.
Pogled je gore, bol se ionako ne oseti. Apoteke, legalne droge rade svoje. Marketing. Korkopracije koje ih gledaju kao bogove, samo da bi im uzimali novac. Slatka kratka obmana. Kakav god bol da osetiš, popij lek. Ne trpi, da ne boli. Odsustvo neprijatnosti.
Osmeh, u glavi savršenstvo. Jesu li slomljeni? Jesu li poraženi? Čekaju li smrt? Tako mladi a poraženi. Tako mladi a odustali od neprijatnosti. Beže od nje. Ignorišu bol koji je dragocen za psihu. Jer tera, jer pokreće na promene.
Izlazim napolje, gledam u ljude. Vidim ljude u bolovima. Ali ne plaču. Vidim ljude u bolovima, ali ne jauču. Ne jadikuju.. ne proklinju. Vidim ljude, a sve što čujem je tišina. Osmeh je tu, ali pesme nema. Okovani sopstvenim strahom, brane sebi da pevaju. Vidim ljude u bolovima.
Bol je uvek tu, ali se ne leče, zamaskira se. Pogledom u nebo, pogledom u kutiju lekove. Da je fizika na njihovoj strani, poleteli bi tako. I leteli leteli ... a kako bi sleteli? Opet na zemlju, opet u neprijatnost.
Izlazim napolje vidim ljude u odrpanim pantalonama. Bušnim cipelama, prljavih obraza i gladnih očiju. Vidim siromašne ljude, u džepovima kamenje i novac preko kamenja, koji ga skriva, da im ispada kad hodaju. Da se pokažu pred svetom da ga ima.
Vidim ljude žutih crnih propalih zuba, koji se umivaju nekim parfemom. Pogled je visoko, ka nebu. Ne vide se zubi, čuje se samo lepa reč, oseti se samo miris.
Čitate li knjige? Da li ste bar jednu shvatili? Da li vas je bolela? Da li vas je pokrenula. Da hodate uspravno, a pogled pravo. Da li ste osetili neprijatnost. Da li ste krenuli stepenicama?
Da li ste shvatili značenje stepenica? Ako ste se popeli na jedan stepenik, zašto se na njemu niste zaiustavili? Zašto niste ceo život proveli na tom stepeniku? Šta vas je to teralo na drugi stepenik, a šta vas to zadržava da budete u istoj baruštini, da gledate isto nebo, da dobijate iste borbe, da se smejete sa istim ljudima, istim ljudima.
Čitajte knjige... pisali su ih ljudi sa dušom.
Čitajte knjige ... je je vaša na samrti.
недеља, 25. фебруар 2024.
Srce za praznu dušu
23.
Kao kraljica koja se nalazi pred punim stolom hrane, pažljivo biraš šta ćeš danas jesti, tako i tvoje oko bira, čemu li će danas posvetiti pažnju. Izbor je pao na izlog. Prodavnica lokalnog marketa, uveliko zatvorena. U njoj malo svetlo, ali suviše slabo pod jakom uličnom rasvetom. Staješ ispred i pogled se zadrži na tom staklu, u kojem se savršeno vidiš ti.
Povlačiš kaput, popravljaš suknju, malu tašnicu. Nameštaš kosu i prelaziš usnama da još malo razmažeš sjaj, iako ne vidiš dobro. Gledaš ima li nekog u blizini, i vadiš telefon iz tašne. Poza je tu, noga je izbačena napred da dobiješ na visini, škljoc, malo pomeriš kosu, blagi osmeh škljoc ... ruka na boku, malo ozbiljnija faca škljoc. Tri slike sasvim dovoljne.
Drugarica živi blizu, dalje ćete taksijem. Izlazak, još jedna drugarica, uživo muzika, alkohol podijum. I gomila muških pogleda na koje si se već i navikla.
Iz kluba ide stori jedan drugi peti. Kako god da ispadneš na slikama, lepa si. To više nije upitno.
Dok izlaziš napolje, listaš zahteve za prijateljstvo, komentare od sinoć. Koja je drugarica šta objavila. Nalaziš svoju sinoćnju fotografiju, obrađuješ je malo u Picsartu i objavljuješ. Fotografija je savršena. Ne vidi se sve, dobar deo tvoje figure i lica je u senci, ostavlja gledatelju prostora za maštu. Lice, koje se ne vidi celo, kosa, kaput suknja gole noge i cipele. Vidi se dovoljno, vidi se lepo, to je najvažnije.
100 200 300 ... lajkovi se nižu. Subota je. Narod radi ili ne radi, valjda zato visi na Instagramu. Obaveštenja odavno isključena. Poruke gledaš prvih 5 chatova, ostali su neki pajseri koji se tako jave ponekad kad ih neka tvoja objava podseti na tvoje postojanje. Oženjeni, klinci, starci svega imaš tu.
Oni nisu važni, njihove priče nisu važne, ionako su sve to debili koji balave na mojim slikama. Ko ih jebe. Paćenici. Imali su oni svoju šansu, pa su je usrali. Oni koji nisu imali šansu, ta šansa im sigurno nisam ja. Ja sam lepa i za sve njih nedostupna. Onog kojeg sam ja htela briše pod sa mnom. Ne želim nikog..
400 500 lajkova. Sad već možda postane objava sa najviše lajkova.
Otvaraš profil. Listaš svoje objave. Gledaš i diviš se sebi kako si se izveštila, da na jedinstven način predstaviš sebe, svoju lepotu i sve ono što si ti, oazu ženske galantnosti i prefinjenosti, u kojoj ne uživa niko.
Listaš malo dalje, gledaš svoje objave od ranije, kad su bile pomalo nezrele, objave od jedva preko 100 lajkova.
Vraćaš se u stan. Nastavljaš da listaš.
Dolaziš do objava od pre tri godine. Gledaš slike i vraćaš film kako si tada i ti bila drugačija. Naravno on je bio sa tobom. I tad se ponašao loše, ali sve je to bilo privremeno. Promeniće se. Zbog mene mora! More, ljubav, plaža, klubovi kokteli. Liftovi, prazne ulice i fotografije koje je on napravio fotkajući tebe, a to niko i ne zna.Tad je bilo drugačije, tad si bila voljena.
Voljena... sve se vrti oko toga, zar ne?
Biti voljen. Voljen. Jbt kako kratka, a jednostavna reč koja mnogo znači.
U tom svom lutanju da bude zavoljena, spas je našla u lajkovima, u pažnji. Da li će priznati sebi to? Da li će priznati prekasno?
недеља, 4. фебруар 2024.
Kad se pogledi spoje, tela se sama traže
Radio nešto na računaru... čuvao neke stare slike i podatke. Vraćam se na tvoje slike koje si objavila. Nisu jedine. Gledao sam te. Te linije tvoje haljine. Gledao sam linije od vrha štikle koja pravi magičnu sensku na podu, do pramena kose, iz kojeg kao da neka svetlost zrači... I ta neonka iznad tvoje glave je postavljena tu, samo da dočara tvoju eleganciju.
U mojoj objavi sam želeo da opišem tvoju rutinu. Donekle sam uspeo...
A onda si došla kući, izula se, navila tajmer na telefonu... sela na stolicu. Namestila kosu, prekrstila tvoje tople noge i uzela naočare u ruke. Pogled u desno, ka svetlu. Kamera je zabeležila remek delo.
Nadvladala si me... svojom pojavom. Svojim delom.
Gledam tvoju lepotu, lepotu tvoje pojave kako se iz očiju sliva dole. Niz tvoju kosu, niz tvoje grudi, preko stomaka. Tu se spaja sa lepotom koja se već sliva na tvoje butine, niže niz haljinu. Sliva se da tvoje čarape koje ti oblikuju savršene noge, upije... svaka praznina tih čarapa ispunjena je tvojom lepotom i vrelinom. Lagano se penje uz koleno, i malo ubrzano niz list.. niz gležanj, niz petu ... stopalo. I na kraju do vrha tvojih medenih nožnih prstiju, koji su vreli kao tvoj stomak.
Kaplje tvoja lepota, dok gledam kako se uopšte ta stolica ne istopi od tvoje vreline. Čudni zakoni fizike vladaju.
Kaplje, dok u meni raste požuda da tvoja lepota kapne na moj jezik, da mi umaže usne.
Skamenjen, gledam tvoju lepotu, a čežnja mi ne da mira. U meni glasovi govore, glasovi mi nadvikuju razum, kako bih do detalja opisao tvoje spremanje za rođendan, a samo ja bih bio taj koji bi te dugo svlačio.
Oh Bože... kakav bi to ritual bio. Oslobađao bih tvoju vrelinu, i umesto vrele odeće, postavljao moje ruke.. moje usne.. moj jezik, moje grudi. Želeći da me tvoje božanstvo dodirne svuda. Želeći da svuda nosim tvoju toplinu na sebi. Fiksirao bih te pogledom... pokorio bih te njime. Vidiš da te želi muškarac, onaj koji ti oduzima dah. Dok sediš na stolici.. prilazim. Tvoj parfem se sad već tako lepo oseti. Koža ti njime zrači. Uzeo bih ti naočare iz ruku, i stavio na tvoje lepe tamne oči. Jer želim da su one poslednje koje ću da skinem sa tebe. Rukom nežno prelazim preko te savršene linije gde ti pramen miluje obraz. Od slepočnice, niz obraz. Tišina je, čujem ti disanje koje se ubrzava. Gledam te... ne skidaš pogled sa mene. Prepuštena si samo meni, da mi svaki delić svog lepog sveta podariš. Meni .. da ga čuvam.
Niz obraz ću skliznuti ka usnama. Javlja se misao da osetiš moj prst ali ne smeš. Ukopana si... ne želiš da prekineš nežnost i strast koja se skuplja u tebi. Levom rukom te milujem po kosi, oslobađam stegnutosti. Tad ćeš ispustiti uzdah, i trepnuti par puta.
A moja desna ruka će niz bradu doći do rajsferšlusa. I tu ću se zaustaviti. Gledaćeš me ka gore, čekajući moj sledeći korak.
Dozvoliću sebi da bar malo utoplim glad, spustiću se niže i tad će nam se usne prvi put spojiti. Nežno i ovlaž... tvoj vreo dah će stopiti taj lep spoj naših usana koje tako lepo plešu. Kao tango, pratimo korake i savršeno klizamo jedno o drugo. Odvojiću usne i vratiti prste na rajsferšlus. Otkopčaću delić pa sve duž ... da oslobodim vrelinu tvojih nedara. Dopustiću slaboj svetlosti da ti miluje kožu grudi, i da ti grudnjak stvara jedinu senku.
Prekrštene noge se smenjuju. Sad je desno koleno najbliže meni.
Spustiću se niže, a prsti će mi završiti na tvojoj butini. Kako mi prst klizi ka kolenu, osetim kako si sve toplija. Leva noga koja je prekrila desnu, učinila je tako lepo zagrejanom za moje prste.
Savladavam želju, prsti nastavljaju niže.. niže, sve dok se ne spoje sa vrhovima tvojih medenih nožnih prstiliju. U želji da zagrejem svaki delić tvog tela, ljubim ih i usnama prelazim preko tvojih svilenih čarapa. Sva lepota koja se slila sa tebe je na mom jeziku, umazan sam njome.. i ostavljam trag po tebi. Uz stopala, ka gležnju, dok pogled ne skidam sa tebe dolazim tebi. Dozivaš me pogledom i jezikom koji vlaži usne. Željna si me...
Preko listova i kolena, klizim ti ka butinama.
Rukama ću razdvojiti tvoje noge, želim da ti budem veoma blizu. Blizu nje najbliže.
Dok ti prilazim želja te je savladala, grabiš me rukama i ljubiš me. Jezikom probijaš moje usne i kliziš po mom. Uzvraćam i dopuštam da pregorim u želji. Dok samo želim da što dublje završim u tebi, ruke mi završavaju u tvojoj kosi, držim te za glavu i nežno .. polako, kad me želja nadvlada nabijam tvoje usne na moj jezik. Nemaš više kontrolu, moja si. Obuhvataš me nogama, pribijaš me k sebi...
Umazan od tvoje lepote i vlažnosti više nemam razuma. Od tvoje vreline i lepote istopljen je. I sve što želim jeste da te ispunim.
Nije mi dosta, želim moje tragove na tebi.
Miris tvog parfema me je već odavno opio. Spuštam se na tvoje grudi i izvlačim ih iz korpi. Zabijam se u njih dok mojim potiljkom tvoji prsti klize niz kosu. Uzdah mi govori da me želiš... umazan od nas, jezikom ostavljam trag po tvojim grudima, nedrima.. vratu. Polagano po vratu. Da vratim svoju desnu ruku u tvoju kosu i počupam te da zabacim glavu i poslužim tvoj vrat sebi. Moj je... samo moj, Pripada mojim usnama, pokoren je mom jeziku. Snažno ti ližem vrat, sve do brade, i popuštam rukom da mi se tvoje lice približi, kad će moj jezik ponovo završiti u tebi.
Ruke u tvojoj kosi, gube kontorlu ... i nastaje stihija. Skidam ti naočare, oslobađam deo po deo gardeorbe. Da utolimo glad koju više ništa ne može da spreči .
Od mojih nespretnih pokreta stradaće tvoje svilene čarape, ali želim. Tu na tvojoj butini, gde mi zube nespretno proklizavaju, napraviće mali trag. Moj trag.
Da sutra, dok se gledaš u ogledalu i vraćaš film u nazad. Smešak ... te sladak bol tog crvenila podseti čija si, uzdahom sve prizivaš ponovo.
Gledam te. Tvoja lepota je takva da .. svaka želja koja se javi, budi i drugi način naših spajanja.
Jer si ti neko ko se tuca i ljubi, grli i nabija istom jačinom i požudom.
Do nekih novih tragova.
понедељак, 22. јануар 2024.
Jesam li vam lepa?
21.
Dobila si posao. Igrom slučaja... videla si kako te je menadžer gledao. Sve ti je jasno, posle dve sekunde u toj prostoriji. Osmeh, pogled, pogled pogled... Kako je lako učiniti muškarca takvim kućnim ljubimcem, koji će slušati samo zarad sočnog stisaka tog utegnutog dupeta. To je početak, stisak je početak, kreću pozivi, poruke.
Osmeh na licu zbog konačnog zaposlenja, polako postaje kiseo, jer je on uvek negde tu. Čovek koji je navikao da mu se predaju, na ovaj ili onaj način. Moćan. Oženjen.
U svom okruženju, došla si na njegovo. Njegova reč protiv svega što imaš da izgovoriš. I žene s kojima radi, u njegovoj su službi. Neke su prošle 'njegovu školu'.
Navalentnost, komentari, mesec dva tri ... neposustaješ. Ne ulaziš u njegova kola, da te bar donekle odbaci, da se ne mučiš. Odbijaš, ne sarađuješ.
Zaslužuješ kaznu.
Pitanje.. Jesam li vam lepa?! Ne opraštaju lepotu.
Priprema se jesen, kiša, sivilo. Odlazak na taj posao nije ništa drugačiji. Drugarice sležu ramenima, likovi slični njemu lajkuju slike do iznemoglosti, nudeći ti sve, opet... za jedan sočan stisak tog utegnutog dupeta. I oni oženjeni, koji se smeju na fotografiji sa ženom, a u poruci ti pišu šta bi ti radio, pa kad odbiješ, onda te karakterišu kao staromodnu jadnicu, koja ne prati trendove.
Oktobar, nije važno koji, važno da je topao. Slobodnija garderoba, i njegov napad kao nikad ranije. Sad ili nikad, nema šta više da čeka. Bes u tebi, nemoć i očaj. Iz njegovog zagrljaja, snažno se oslobađaš i bežiš. Sudbina ti je zapečaćena. Ionako te samo zatrpavaju poslom, više ti spasa nema. Uznemirena uplakana, bez zaštite.
Odlaziš kao jadnica, dok iza tebe pričaju kako si poremećena, čudna. Nisi se snašla u tom divnom kolektivu. Pogubljena mučenica.
I opet pitanje.. Zato što sam lepa?
Njegove poruke i dalje stižu... sad sve ređe. Naći će već drugu žrtvu, pašćeš u zaborav. Jesi li zaista jadnica? Pogledi, pažnja, kuda god da kreneš, nečije oči su na tebi.
Dani meseci, lutanja, izlasci iz dosade, i navalentni tipovi, koji bi uradili sve, baš kao i onaj, za jedan sočan stisak tog utegnutog dupeta. Gledaš drugaricu koja je radila usne, jagodice, postala je zverka. Postala je žena brutalnog pogleda, koja seče svaki pokušaj nekog jadnika da joj se uopšte obrati. Dominacija kakvu nisi videla do tad.
Pitaš se, kako bi ona lako sredila onog menadžera. O Bože, kako bi se pogubio kad bi mu odbrusila, ne bi ni pomislio da joj se obrati, a kamoli da je dodirne.
A i one jadnice u onoj glupavoj firmi, gledale bi je sa poluotvorenim ustima, a iz obraćanja bi se tako lepo osetilo strahopoštovanje. Kako je brutalna... gledaš je. Bićeš i ti takva, možeš ti to. Samo mala korekcija, malo šminke i nova maska za ovaj glupavi svet.
E pa biću lepa!! Biću!
Jedna korekcija... i način govora se promenio. Kakav efekat! Jelice, pa to više nisi ti. Jelice, ubico. Tako če te zvati, tako ćeš samu sebe zvati. Sad si moćna, imaš oružje protiv svakog jadnika kojem se digne na tebe. Sašićeš ga u startu, moliće te da ga gaziš štiklom, koje sad nosiš svuda. Snaga se oseti kroz sve što dodirneš.
Sad sam lepa!
Drugi posao.Nedodirljivost se može seći nožem. Odmerenost, i spretnost, sad su svi konci u tvojim rukama. A pre nego što ti se obrate, muškarci progutaju ono malo pljuvačke koja im se izlučila dok su te potajno gledali. Tvoja snaga sad izbija iz svega što uradiš. Jača si...
Mesec, dva, pet, godina. Jedna druga.Poremetilo se, mora korekcija. Mora da bude najbolje, mora da bude najbrutalnije. Do sada si već shvatila da samo jaki momci mogu da ti priđu, jadnike sečeš u onoj prvoj nevinoj misli da mogu i da razmene neku rečenicu sa tobom.
Posle korekcije si još jača, još brutalnija. Sad si malo i obrve sredile, jagodice. Sve što je bilo pogrešno, sad je na svom mestu. Gledaš stare fotografije, Bože na šta si ličila, nije ni čudo što ti se svaka budala kačila na vrat. Sad si jača nego ikad. Kad te gledaju, osetiš strahopoštovanje iz tog pogleda. Jadnici... metiljavi gubitnici koji imaju čast da uopšte budu u tvojoj blizini.
Pitanje.. Jesam li sebi lepa?
Jun. Tačno mesec dana pred rođendan. Jutro 9 sati. Čekaš koleginicu. Klupa, ptice i ti. Pesme ptica prekida kesa iz pekare koja se kreće uz smer vetra, kad polako čuješ glas devojčice. Sve je jači i jači, prolazi sa majkom pored tebe. Pogled na nju, roze patike, iste kao tvoje nekada. Neki smešan mali ranac i crvena šnala u braon kosi, imala si identičnu. Devojčica kaže:
Mama, ja neću da idem kod Ivana na rođendan, on je grub, samo se gura i mnogo psuje. Majka odgovara: Dobro mila, nećeš ići, reći ćemo da moraš da vežbaš matematiku. Osmeh devojčice koji je usledio, vraća u prošlost. I dok se osmeh i kikotanje sve slabije čuje, ti se vraćaš u njene godine, dok govoriš sebi kako majka nikad nije dozvolila da sama odlučiš, uvek si radila po njenom naređenju. I da si dobra devojčica, samo onda kada sluša.
Postala si žena, robinja sopstvene gladi
Gde je granica zadovoljenja te gladi? Glad za dominacijom, za brutalnošću, prema onima koji je zaslužuju, koji su te povređivali. Ubrzo to nije to, potrebno je više, da bi bila još jača, brutalnija. A u stvari, dok te društvo navodi na moderno, uzimaš oštre noževe za napad, od kojih ostaju tragovi, na licu. Na tom lepom licu, lepe Jelice, slatke devojčice nevinog osmeha u nevinom svet. Ostali su tragovi borbe na tvom licu, borbe sa rđavim ljudima, i pokvarenim svetom.
Te devojčice više nema, onog sveta mirnog i nevinog, više nema. Posle svega, Jelici se desio život, onaj, na koji je niko nije pripremio, na koji se borila sama. Borila i pobedila!
Ali je izgubila sebe. Nema više onog osmeha, sad su tu usne koje se tako lepo sjaje pod noćnim svetlom.
Da rastera rđave ljude, da više nikad ne povrede onu dobru Jelicu, koja se krije tu negde.. i imaš osećaj da je stalno gledaju, kad im se pogled spusti na dekolte.
недеља, 14. јануар 2024.
Ispratimo empatiju
20.
Aplauz ... jedan veliki aplauz.
Ulazi đavo, a Vi mu tapšajte. Jače JAČE!
Da zna da je došao u svoju kuću.
Aplauz aplauz.
Odavno radimo na tome da ga dočekamo kako dolikuje. Da mu spremimo tlo, da ga zatrujemo da ga ne bole stopala dok bude hodao. Da zna da hoda svojom zemljom. Gde je na svome, gde je dobrodošao. Kada dođe, osmehnite se i biće to Vaš poslednji trenutak bez bola.
Jer tlo koje trujete, nekome nanosite zlo, bol. Neko plače, nekome se ruši svet. A Vi .. Vi ... to radite jer je moderno. Jer tako kaže TV, tako kaže štampa, tako kaže komšija. Popularno je, sladite se time.
Dobro je, ne dešava se Vama. Ko ga jebe. Što nije vodio računa, trebao je živeti drugačije. Šta se pravi pametan, eto mu sad. Trebalo je da truje kao i Mi, pa bi se sladio time, ne bi bio u mukama. Pametnjaković ... pu. Pljujem na takve, koji neće da se pokore kao Mi. Popularnom, aktuelnom. Biće lepo kad đavo dođe, pa kad vidi kako smo bili u pravu dok smo služili njemu. Svi to rade, ne može biti pogrešno.
Kad đavo uđe, jedan veliki aplauz trijumfa, jer ste pobedili, jer ste bili pametni, jer niste kao ONI. Jedan aplauz odobravanja bola koji sledi svima. Svima... Svima.
A zašto tebi?
Misliš da si van ovoga? Misliš da je ovo fikcija? Fora, je l' da?
Tebi, zato što je tvoja zemlja zatrovana, zato što su tvoji ljudi zatrovani, a suviše obmanuti da vide zatrovanu zemlju kojom hodaju. Gledaju jetfinu hranu, jeftinu tehniku, jeftinu svađu, jeftinu bol. Bitno je da nije njihova. Ne vide tuđu. Suviše su sebični da bi videli tuđu muku, tuđu bol.
Negde između tvog bola, i navike drugih da bol drugoga ignorišu.