понедељак, 15. март 2021.

Zrno žene


16

Kišno je neko vreme, baš je sumorno nama koji, pod nekom vrstom moranja, ispunjavamo svakodnevnicu gledajući šta nam priroda daruje. Uskoro će godina dana kako pišem sve ovo... neke teme se prepliću, neke nadovezuju. Evo jedne teme, teme o ženama.
Zrno žene ... sviđa mi se ovaj naziv, i ovo je možda jedina priča gde sam prvo došao do naslova, pa tek onda pisao. Elem, dao sam se u razmišljanje šta da napišem, a mogao bih dosta toga. Baš i zbog nedavnog 8. marta koji je bio...
Svi znamo položaj žene, njenu borbu za nešto što se naziva ravnopravnost. I kad ovo napišem, ne mogu da ignorišem misao koja se nadovezuje, a to je da je nažalost jako mali broj muškaraca koji razume ovu težnju žene.
Neko mi je jednom rekao da žena traži sigurnost u izboru. I to je najkraća i najbolja definicija koje trenutno mogu da se setim.

Zrno žene jeste onaj ulazak žene u život muškarca, ulazak nečeg malog, koji se u muškom biću, u njegovom ličnom svetu razvija i čini ga boljim. Ono što se odnosi na većinu muškaeca, da prosto bez žene nije potpun, on je kreatura jednog čoveka bez svoje potpune svrhe i definicije. I najvredniji, najpametniji, najpoželjniji muškarac može biti samo nebrušeni dijamant, i bez stvarnog jedinstvenog sjaja, koji može da podari samo žena. Muškarcu žena može da daruje život dva puta, kad ga rađa i kad mu daje pravi smisao.
Sad kad smo malo idealizovali sve, da vidimo kakvo je stanje na terenu...
Jako loše.
Baš baš loše.

Od čega krenuti ne znam ni sam. Pomenuh 8. mart i on je važan jer opominje ulogu i vrednost žene u društvu. A društvo danas ženu razapinje gde god može. I nije bitno da li to rade muškarci i žene. Imamo možda neki najgori miks društvenih odlika koje možemo da zamislimo. S jedne strane tu je i dalje dominantna patrijahalna struja, koja ženu smešta u kuhinju i nigde više, dok sa druge strane sa zapada nam dolazi neka liberalna struja, koja opet na drugi način degradira položaj žene, forsirajući ničim izazvanu slobodu, gde se od žene traži da bude npr seksualno slobodnija i da je to sasvim u redu.
Deluje da je žena krhka pojava, koja lako pada pod uticaj društva i njenih struja, nije lako balansirati između svega toga.
I ovde moram da napišem, da što žena ima veću svest o sebi, biće ravnopravnija i manje će padati pod uticaj društva, dok one nesigurnije, neće imati snage da se izbore sa onim pritiscima koje društvo nameće.

A muškarci... vitezovi, večita gospoda i zaštitnici žena, prave Telegram grupu gde dele golotinju, dele slike žena koje nemaju nikakvu vrednost za njih. Nažalost, gore dve pomenute struje društva stvaraju takve muškarce, koji misle da je ženi mesto u kuhinji i da je sasvim u redu da bude slobodnija sa drugim muškarcima, i da je kao takvu muškarci koriste za svoja zadovoljstva.
Može se reći da je žena i dalje određena da služi muškarcu, samo su drugačiji načini.

Većina današnjih muškaraca, nažalost, nije nije doživelo zrno žene. Oni nisu osetili nežnu žensku ruku koja oplemenjuje. Nisu doživeli onaj zaštitinički osećaj, kada o jednoj ženi znaš sve, znaš svaku njenu slabost, svaku zajedničku emociju koju ste doživeli, svaki smeh i plač... a sve to nosiš u grob, jer je sve to deo tebe, deo koji je žena promenila u tebi.
Muškarac koji ne ceni blagoslov vasione ili sudbine, koga već, da bude oplemenjen jednom takvom ženom, ne može da ceni više nikada nijednu ženu, jer takav čovek nijednoj ženi ne može biti njen vitez, njen zaštitnik. Nije zaštitinik onaj koji proda ženu zarad zrno niskih zadovoljstava. Takav muškarac je za žaljenje, jer nije uspeo da se izbori sa strujama društva. Takav muškarac je slab, slabašan i za sebe, i kao takav slabić, ne može biti neko koji će se na pravi način nositi sa nečim, šta znači žena.

Ovo društvo još mnogo mora da napreduje, da izbaci ta naginjanja ka ekstremu i razne struje koje društvo nameće pojedincima. Feminizam, 8. mart jesu neki rezultati te borbe, i oni mogu biti pogrešni ili pravi, to je na svakom čoveku da proceni, ali ako tokom cele godine nemaš obzira prema ženi, nemaš trunku razumevanja, ne možeš da obuzdaš sebe sa komentarima, posmatraš žene kao manje vredne ljude, ne možeš jednim cvetom promeniti ništa, jer žena želi da ima izbor, da ima izbor koji ona odabere jer voli i oseća sigurnost, a ne da bira između dva zla.




субота, 13. март 2021.

Visoki zidovi prave ... senku

15


Pišem na laptopu.
I to je nešto najbolje što sam na ovom laptopu radio.
Pisaću o grešci.
Šta je greška? Kako nastaje?
 

Onako, odmah bih mogao reći, kad nešto radiš, pa pogrešiš. Nešto, usled nečega, krene po zlu. A šta ako se to odnosi na čoveka?
Koliko jedna greška može da promeni život? Život je pun grešaka, više ne znamo koja je važnija, bolnija, srećna nesrećna. Kao efekat leptira, kako vreme odmiče, njena uloga je sve važnija, a njene posledice dalekosežnije.
Nekako smo navikli da živimo sa njima. Jbg nikom nije idealno u životu.
Znam jednu priču ... o Peri, Petru.
Prvi put pišem o njemu.
 

Pera je lepo živeo dok je slušao šta mu kažu. Roditelji, kasnije učitelji, nastavnici, stariji mudriji. Nije pružao otpor, prepustio se mudrostima drugih i na krilima njigovih zaključaka tabao je svoje puteve. A zapravo, tabao je već utabanim putevima. I jednog dana, naš Pera je došao do silnih zidina. Obećavali su mu šumu, planine, reke i mora, obećavali su mu lepotu prirode, one čiste, neukaljane. Gledao je zidine, i pitao se gde je. Mora da je pogrešio, mislio je. Desila se greška... Ima li puta nazad? Odmah mu je kroz glavu protutnjala misao o silnom protraćenom vremenu, koje je otišlo u nepovrat.
Da ... tačno, desila se greška.
Dok je sedeo na stepeniku, u senci jedne ogromne zidine, shvatio je.
Uljuljkan u lažnu sigurnost drugih, slepo verujući mudrijima, svakim korakom pravio je novu grešku, koja je svakim korakom postajala sve skuplja i skuplja ... po našeg Peru.
Toliko skupa, da je ceo njegov trenutni život, postao jedna velika greška, a svakim daljim korakom, postajala je sve veća.
Te zidine, nisu ništa drugo nego ograničenja tih mudrih ljudi, koji su ograničili svoj život i sticajem smernih okolnosti, ograničili su i njega, Peru.
Iza svakih tih zidina, krije se priroda, krije se more, krije se šuma, livada... vreo pesak i palma.
Ono što Peri niko nije rekao, jeste da mu je za život potreban malj. Čekić, veliki čekić, najveći mogući čekić koji može naći. Da sa njim sruši zid i tako svojim greškama smanji na vrednosti.
Ono što Petru nisu rekli, da nema čekića. Nema ga ... od silnih grešaka koje je napravio, izgubljen je, nestao je.
Pera i dalje dodiruje zidine, traži pukotine. Gleda, pitajući se kuda i gde je pogrešio.
Peru niko nije naučio da se bori, da sam tabana svojim putevima i ruši kako ume i zna zidine, te je primoran da ih nemoćno gleda.
Pera svoj čekić nema.
Imaš li ga ti?